Stigmatizacija osoba s duševnim smetnjama
Stigma se definira kao socijalni konstrukt koji uključuje dvije osnovne komponente:
prepoznavanje različitosti na temelju neke oznake i posljedično obezvrjeđivanje osobe koja je
nositelj te oznake. Stigmatizacija osoba s duševnim smetnjama karakterizira se kao negativno
obilježavanje, izoliranje ili marginaliziranje osoba zato što imaju dijagnosticiran psihički
poremećaj, a utemeljena je na unaprijed formiranim negativističkim stavovima koji se
definiraju kao predrasude.
Posljedice stigmatizacije duševnih bolesnika su mnogostruke. U svim zemljama
svijeta između 20-25 % populacije tijekom života ima duševne smetnje ili
neuropsihijatrijski poremećaj (WHO, 2001), a od toga samo 20- 35 % osoba s duševnim
smetnjama traže stručnu pomoć. Predrasude i strah od stigme glavni su razlozi zbog kojih
osobe koje pate od duševnih smetnji ne traže stručnu pomoć ili pomoć odluče potražiti
prekasno što dovodi do kasnog prepoznavanja i dijagnosticiranja bolesti te slabijeg
terapijskog učinka.
Stigma dovodi do začaranog kruga koji pak dovodi do diskriminacije u
svim područjima života. Kada osoba percipira da je stigmatizirana i da je okolina izbjegava,
dolazi do osjećaja manje vrijednosti, smanjenja samopouzdanja te često povlačenja od
društva, a posljedica toga je slabljenje socijalnih vještina i pad na socijalnoj ljestvici. Time se
produbljuje razlikovanje od okoline i stigma se pojačava. Stigma se ne zaustavlja na bolesti,
ona obilježava oboljele, njihove obitelji, zdravstvene djelatnike koji se brinu o psihički
oboljelim, psihotropne lijekove i psihijatrijske institucije. Dovodi i do toga da društvo
podcjenjuje potrebe ulaganja sredstava u zaštitu mentalnog zdravlja. Stigma duševne bolesti
je glavna prepreka za uspjeh programa za poboljšanje mentalnog zdravlja.
Zbog svega navedenog važno je kontinuirano raditi na borbi protiv stigme kroz sustav zdravstvene
zaštite i društva u cjelini.